"Gorane, oženi me!" staviše natpis djevojče u splitskoj luci. A on je došao glasno, sa psovkom na ustima, bengalskom vatrom na brodu… Presedan na Hrvatskoj televiziji - izravno u eter čuje se: Splite, popizdi, boli me kurac, zaboli me kurac, i ostale nježne izreke, šale i doskočice o nježniku i njemu - mu (nježniku) najdražem organu. Sve je to OK, to je tELEVIZIJA pisana s velikim T.
Goran Ivanišević pobjednik je Wimbledona. Osvojio je najveći teniski turnir. Njega vole žene. Muškarci se poistovjećuju s njim. Goran Ivanišević je ljubav. Goran hoda po vodi i backhandom liječi bolesne gnjurce. Forhendom oplođuje nerotkinje. Lobom rješava nacionalni dug.
Ali sve ovo ne bi bilo važno kada se ne bi odnosilo na naš Čakovec. Jer idući dan, dan nakon što je Goran "dodirnuo nebo" i inače solidno popunjeni teniski tereni bili su prepuni djece. Upravo prepuni. Igrali su se Raftera i Ivaniševića, i naravno, nitko nije htio bio Rafter. A nije u novcima sve (kaj dete zna koliko je to 600 000 funti), koliki bi platili da postanu šampioni.
A mislim da se to dogodilo nekako ovako: dan nakon što se Goran "upisao u besmrtnike" ugleda roditelj - staratelj u skromnom, ali čistom međimurskom domu sina osnovca.
"Što radiš, sine?"
"Eto, tata, čitam lektiru za iduću godinu."
"Kakva lektira, dat ću ti ja lektiru po leđima! Marš na igralište i reket u ruke, da te više ne vidim s knjigom, a ako te uhvatim da rješavaš matematiku, bolje da te nema!"
Za to vrijeme, u drugom skromnom, ali čistom međimurskom domu:
(Uplakana majka) "Zar se tata i ja toliko mučimo zabadava? Primi se reketa, Barbara, dok ti još nije kasno!"
I tako, u dugu, toplu ljetnu noć, sve je mirno, samo se čuje zvuk udaranja loptice, hrvatska građanska klasa sanja o raju, hrvatska građanska klasa igra tenis.
Uvodnik