vaša početna stranica
interaktivna karta grada Čakovca
AFORIZMI
"Tko nikada ne griješi nikada ništa ne postigne."
- Engleska poslovica
Foto Dragec
          |    25. svibnja 2017    
AdriaGUIDE Međimurje
Zašto se ljudi drogiraju - Kolumna , 2001
Zašto se ljudi drogiraju - Kolumna

Zaključak je po svim logičkim učenjima " logičan ", ali logika uči da i potpuno ispravno donesene konkluzije mogu biti pogrešne po svome sadržaju.
 
   Zašto se ljudi drogiraju?

   Moja baka kaže da se samo ludi ljudi drogiraju. Kazneni zakon Republike Hrvatske kaže da se ludi ljudi ne mogu kažnjavati. Moje srce kaže da sve treba probati.

   Zaključak je?

   Zaključak je po svim logičkim učenjima " logičan ", ali logika uči da i potpuno ispravno donesene konkluzije mogu biti pogrešne po svome sadržaju.

   Zašto se uopće ljudi drogiraju?

   Danas kada smo suočeni sa ogromnim rastom ljudskoga standarda, kvalitete života o kojemu naši preci nisu mogli ni sanjati, kada imamo satelitske veze, Internet, Ligu prvaka, Nintendo i tko zna što sve ne. Kada smo sposobni da odletimo na Mjesec i istražujemo daleka svemirska prostranstva, kada tok civilizacije ide ka nećemu što ni sami ne možemo naslutiti, jer se sve mijenja rapidnom brzinom, nalazimo se pred novim problemom. Sve ono što nam je donio progres napunilo je naše džepove, ali je ispraznilo našu dušu. Kako se može mjeriti zadovoljstvo našeg gledanja televizije, sa gledanjem naših očeva pred jedinim televizorom u gradu, u tri sata poslije ponoći u iščekivanju prijenosa borbe za titulu svjetskog prvaka u boksu. Nama je danas sve prihvatljivo ( zbog raznoraznih utjecaja ).

   Što nas može pomjeriti?

   Novi automobil, satelitska antena, nova igrica za PC, čisto sumnjam. Sve nam je dostupno da bismo zavarali sami sebe, kako bi smo sjedeći u bijedi vlastitog doma i gledajući sapunice o životu neke izmišljene junakinje iz Meksika, ili chatajući sa nekim iz Australije, zavarali sebe koliko smo bijedni u svojoj samoći i otuđenosti vlastitim načinom života. Da marksizam nije napušten, njegovi bi teoretičari danas likovali gledajući nas kako jurimo i trčimo da bismo zaradili što više, samo da bi mogli kupiti novi automobil, jer onaj stari nije imao ABS i zračni jastuk na suvozačevu mjestu. Potrošačko društvo i otuđenost. Zvuči odnekud poznato. Živeći u zgradi od deset katova i ne poznajemo one koji žive oko nas. Srećemo ljude po liftu i pitamo se tko li su sada ovi? Ovakav način života nas dovodi do jedne nove instance.

   Što da radim kada me više ništa ne zadovoljava, kada mi više ništa nije interesantno, kada mi trebaju nova uzbuđenja?

   Nema veze jesu li ona označena kao neprihvatljiva, zabranjena, opasna. Ja trebam nova zadovoljstva koja će me uistinu uzbuditi, koja će biti pomalo i pobunjenička protiv društva, koje od nas stvara stereotipove, vodeći psihološki rat sa nama samima je li bolja Coca-Cola ili Pepsi. Ma koga je briga, ja želim pobjeći tamo gdje će me svi ostaviti na miru, i dosadni roditelji, i glupi razred i odurna razrednica koja priča o uzornom ponašanju. I što radim? Hvatam se onih koji su kao i ja. Koji su odmetnici od takvog ponašanja. Koji su svoji. Kojima nitko ne može ništa. Mi imamo svoj svijet. U njemu vladaju neka druga pravila, koja su meni bliža i ne tupe me. Ja sam slobodan da činim što me volja. U tom trenutku na scenu stupaju opsjenari vrlo slični onima koji nam tupe da je Coca-Cola bolja od Pepsija i nude nam ulaznicu za beskrajna slobodna prostranstva u kojima nema stege, niti okova i koja i nije baš tako skupa. Protuzakonito? Pa što, time je veća fora. Možda su baš oni koji inkriminiraju posjedovanje droga    , urotnici protiv svih nas koji želimo biti ponovno slobodni kao kada smo slobodno lutali nepreglednim ravnicama i ubijali mamute koliko nas bila volja. I sada poslastica za one kojima je zaštita ljudskih prava pod svaku cijenu na prvom mjestu. Ima li svatko od nas pravo zadovoljavati svoje potrebe za zadovoljstvom, na način na koji on to sam odabere, ma koliko to bilo asocijalno, neprihvatljivo, visoko-rizično, bolesno i društveno neprihvatljivo?

   Da li smo se odmakli od slobode nepreglednih ravnica ili samo meso lovimo drugim kopljima i ne jedemo ga paljenog na vatri već pečenog u mikrovalnoj pećnici?

   Da, takav bi život bio krasan, sloboda i sve to.

   Ali tko bi mene samoga zaštitio od drugih, pa na kraju krajeva i od mene samog?

   Što je to prihvatljivo u tome što djeca od 14-15 godina gutaju tablete i puše marihuanu. Što je onda sa onima koji ne uživaju droge, jesu li oni prihvatljivi ili nisu? Jasno je da se naše današnje društvo nalazi u delikatnoj poziciji društva koje svojim članovima nudi sve više načina da žive svoj život, nadajući se da će jednog dana i oni nositi skupa odijela i voziti bijesne automobile, razbacivati se dolarima i ne raditi ništa, živeći u svome svijetu bez okova i kaznenopravnih normi, ali to se neće dogoditi. Neće se dogoditi zato što takvo što ne postoji, što su opsjenari koji nam to prodaju vješti marketinški stručnjaci koji su dobro poučeni psihologiji ljudskog uma i rade to samo da bi nam to prodali, da bi kod nas stvorili potrebu za nečim što nam u biti ne treba. Kako bismo zavarali sami sebe da naš stvarni problem nije to što se mi drogiramo, što smo sami sa sobom i ne slušamo one koji više znaju, što noćima buljimo u ekrane i lažni svijet koji ne postoji, već su to zapravo kaznenopravne norme koje     su izmislili oni koji nam ne daju da budemo to što jesmo. Zašto se o drogama pričaju bajke? To vjerojatno svaki student ekonomije nauči već na prvom satu. Zakon ponude i potražnje. Da bi nam prodali nešto moramo to htjeti na ovaj ili onaj način kupiti. Zašto su rave partyji toliko dugi i iscrpljujući? Zašto je glazba toliko glasna u diskotekama? Zašto se okrenuti nečemu što neminovno vodi destrukciji samih nas kao osoba, kao čuda prirode, a samo da bismo pobjegli od svijeta koji nas okružuje? Za priznati je da u njemu ima ogroman broj stvari koje su užasne, ali ima i bezbroj stvari zbog koji vrijedi disati punim plućima i koristiti mozak koji nam je dat da vidimo i osjetimo svu tu ljepotu. Bijeg u droge, je bijeg u fikciju koja ne postoji. A s druge strane što je s onima koji ne uživaju droge? Zar su oni glupi što i oni ne pobjegnu iz ovoga ogavnog svijeta koji nas okružuje pa da svi zajedno živimo u svijetu fikcije?
Ali tko bi nam onda pravio one čokolade sa ljubičastim kravama na omotima? A ja ih tako volim.
Goran Šimić

BIOGRAFIJA KOLUMNISTE
Goran Šimić
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipisicing elit, sed do eiusmod tempor incididunt ut labore et dolore magna aliqua. Ut enim ad minim veniam, quis nostrud exercitation ullamco laboris nisi ut aliquip ex ea commodo consequat. Duis aute irure dolor in reprehenderit in voluptate velit esse cillum dolore eu fugiat nulla pariatur. Excepteur sint occaecat cupidatat non proident, sunt in culpa qui officia deserunt mollit anim id est laborum.
OSTALI ČLANCI AUTORA
KOLUMNE
REKLAME
PRETRAŽIVAČ