I došao sam jednom tamo gdje je bila ona,
I ona se okrenula,
I pogledi su nam se sreli,
Ali to više nije bila ljubav moga života,
Bila je to neka nepoznata žena, 

Kad bilo kojem dječaku netko spomene ljubav, on u svojoj svijesti već ocrtava nešto kao:
Molio sam je da zaboravi sve što smo ikada jedno drugome rekli,
Molio sam je da svaki djelić mene zatre duboko u sebi,
Molio sam je da me zaboravi a ja sam pamtio svaku njenu riječ,
Sve što je ikada rekla, učinila,
Svaki njen poljubac još je uvijek živio u meni,
Svaki njen dodir razdirao mi je srce I pitao sam se da li se makar nekad sjeti naših buđenja,
Makar onda kada suze padnu na moje ukočene oči,
I kako tada može reći da jedno drugome nismo značili ništa
Kada sam svaki put mogao umrijeti za nju
I da ništa ne upitam, da ni ne primijetim
I bio bih sretan,
Bio bih daleko prošlo vrijeme.
Probudio sam se umoran,
Svaki put kada bih pomislio na nju neodređena tupa bol javljala se u srcu,
Svuda oko mene visila je tišina narušena samo udarima slomljenog srca, jedinog nespremnog da prizna poraz,
Bjeličasti veo bola magličasto joj je skrivao lik i želio sam nestati,
Ma gdje bila ona, želio sam makar na tren biti i ja,

i dok sebe tako zamišlja sa čašom u ruci i sviračima koji ga prate u zoru i pjesmom ( koja se po njegovoj želji ) završava nešto kao:

I došao sam jednom tamo gdje je bila ona,
I ona se okrenula,
I pogledi su nam se sreli,
Ali to više nije bila ljubav moga života,
Bila je to neka nepoznata žena,
A ja sam buncao u snu,
uvijek sam se pitao otkud nam to da su sve prave ljubavi nesretne.
Čuj nesretne?
Je li to više nitko ne čita bajke? Gdje je ono da su živjeli sretno i u radosti do kraja života?
I kakva je to uopće prava ljubav ako je nesretna?
Zar ljubav po samoj svojoj prirodi ( neovisno, radilo se o ljubavi za ženu, muškarca, domovinu, Boga… ) ne znači nešto uzvišeno, nešto što se stapa negdje na pola puta između dva srca i obavija nas finom paučinom iz koje nas ne mogu istjerati niti silom?
Zar prava ljubav ne znači željeti da onaj koga volimo bude beskrajno sretan?
Zar i mi sami ne želimo biti sretni?
Možemo li sami sebe usrećiti?
I da li je svatko baš osuđen da mora voljeti nekoga određenog ili je u pitanju puka slučajnost?
Od koga smo spremni prihvatiti ljubav, a kome smo spremni dati svoju? Znamo li mi uopće što je to što nosimo u sebi, a što zovemo ljubavlju?
Odgovori se kriju s onu stranu odrastanja kada nas prođe volja za radoznalošću, kada se umorimo od pića, dima i svirača.
Kada se zaželimo topline i shvatimo da sami sebe sakatimo, sakateći svoju ljubav, kidajući samo dijelove koji nam odgovaraju i prikladni su u tom trenutku. Kada shvatimo da ljubav nije uzimanje, već radost davanja ( i opet ono o nesretnoj ljubavi ), a nagrada nikada ne izostaje za one koji se ne boje.
Neki to shvate prije, neki poslije, neki nikada. Uostalom, kao i sve drugo. 
Goran Šimić