O ljubavi - Kolumna
, 2001
I došao sam jednom tamo gdje je bila ona, I ona se okrenula, I pogledi su nam se sreli, Ali to više nije bila ljubav moga života, Bila je to neka nepoznata žena,
Kad bilo kojem dječaku netko spomene ljubav, on u svojoj svijesti već ocrtava nešto kao: Molio sam je da zaboravi sve što smo ikada jedno drugome rekli, Molio sam je da svaki djelić mene zatre duboko u sebi, Molio sam je da me zaboravi a ja sam pamtio svaku njenu riječ, Sve što je ikada rekla, učinila, Svaki njen poljubac još je uvijek živio u meni, Svaki njen dodir razdirao mi je srce I pitao sam se da li se makar nekad sjeti naših buđenja, Makar onda kada suze padnu na moje ukočene oči, I kako tada može reći da jedno drugome nismo značili ništa Kada sam svaki put mogao umrijeti za nju I da ništa ne upitam, da ni ne primijetim I bio bih sretan, Bio bih daleko prošlo vrijeme. Probudio sam se umoran, Svaki put kada bih pomislio na nju neodređena tupa bol javljala se u srcu, Svuda oko mene visila je tišina narušena samo udarima slomljenog srca, jedinog nespremnog da prizna poraz, Bjeličasti veo bola magličasto joj je skrivao lik i želio sam nestati, Ma gdje bila ona, želio sam makar na tren biti i ja,
i dok sebe tako zamišlja sa čašom u ruci i sviračima koji ga prate u zoru i pjesmom ( koja se po njegovoj želji ) završava nešto kao:
I došao sam jednom tamo gdje je bila ona, I ona se okrenula, I pogledi su nam se sreli, Ali to više nije bila ljubav moga života, Bila je to neka nepoznata žena, A ja sam buncao u snu, uvijek sam se pitao otkud nam to da su sve prave ljubavi nesretne. Čuj nesretne? Je li to više nitko ne čita bajke? Gdje je ono da su živjeli sretno i u radosti do kraja života? I kakva je to uopće prava ljubav ako je nesretna? Zar ljubav po samoj svojoj prirodi ( neovisno, radilo se o ljubavi za ženu, muškarca, domovinu, Boga… ) ne znači nešto uzvišeno, nešto što se stapa negdje na pola puta između dva srca i obavija nas finom paučinom iz koje nas ne mogu istjerati niti silom? Zar prava ljubav ne znači željeti da onaj koga volimo bude beskrajno sretan? Zar i mi sami ne želimo biti sretni? Možemo li sami sebe usrećiti? I da li je svatko baš osuđen da mora voljeti nekoga određenog ili je u pitanju puka slučajnost? Od koga smo spremni prihvatiti ljubav, a kome smo spremni dati svoju? Znamo li mi uopće što je to što nosimo u sebi, a što zovemo ljubavlju? Odgovori se kriju s onu stranu odrastanja kada nas prođe volja za radoznalošću, kada se umorimo od pića, dima i svirača. Kada se zaželimo topline i shvatimo da sami sebe sakatimo, sakateći svoju ljubav, kidajući samo dijelove koji nam odgovaraju i prikladni su u tom trenutku. Kada shvatimo da ljubav nije uzimanje, već radost davanja ( i opet ono o nesretnoj ljubavi ), a nagrada nikada ne izostaje za one koji se ne boje. Neki to shvate prije, neki poslije, neki nikada. Uostalom, kao i sve drugo. Goran Šimić |