Ne znam kako drugi ljudi, ali ja jako volim Split.
Kažu da čovjek zauvijek ostane vezan za grad u kojem studira i siguran sam da je to i kod mene tako.
To je period života kada se vežeš za sve živo i kada ti sve izgleda nekako drugačije i kada bi baš htio promijeniti svijet, što se kaže.

     I tako sam jednom, na tko zna kojoj godini faksa, valjda drugoj, prošao kroz jednu malu sporednu uličicu u Dioklecijanovoj palači i nejasno zraknuo na jedan grafit, koji je prije ličio na sličicu iz stripa. Da upravo je tako izgledao ( i još izgleda ), kao sličica iz stripa.

     Na njoj je bio neki nejasan lik čovjekolikog oblika i tekst koji je na mene ostavio neizbrisivi dojam, i zauvijek se uvukao u mene, koji baš i nisam primijetio taj prvi put, ali sam tuda prošao dvadeseti i stoti put i riječi su mi odjednom postale jasne. Govorile su o slobodi.

    Koliko li je samo načina da izgubimo slobodu u našem skromnom, u usporedbi sa starošću zvijezda, trenutkom života? Koliko li je samo obmana koje nam je pokušavaju uzeti?

    Rađamo se slobodni u duhu, a obično umiremo izmoreni bitkama sa samim sobom, i sa svime što nas okružuje i sputava da budemo ono što želimo biti ( uz dužne ograde, dakako ). I to ako shvatimo što smo, što želimo i što možemo. Toliko je danas stvari koje nas uzimaju pod svoje. Toliko stvari kojima robujemo. Toliko kompromisa koje moramo napraviti sami sa sobom i drugima da bi nešto postigli.

A što to?
Da li ih čine Amazonski Indijanci ?

    Kad je u pitanju sloboda sigurno ne. Kako biti slobodan u duhu, prvenstveno u njemu ali i tjelesno, kada nas povijest ući, makar ona koju učimo u školi, da je toliko bilo onih koji su tlačili druge ljude i činili ih robljem ( za njihovo dobro ? ) i toliko onih koji nam i danas pričaju svakodnevno o onome što bismo trebali biti?

    O tome kako da zaboravimo na beskrajna prostranstva slobode koju možemo dohvatiti svojom hrabrošću da odbijemo biti ono što se od nas očekuje, da prihvatimo svoju ulogu kotačića u mašini progresa, u mašini nastavka tradicije ( koje tradicije? ).

    Teško je to, kosi se sa svime onim čime nas kljukaju od kada se rodimo, ali što je vrijedno lako?

    I da. Na onome zidu je pisalo, i još uvijek piše: " Slobodu treba tražiti po svaku cijenu. Po cijenu života "
Goran Šimić