Ako želite osjetiti riječi koje slijede u njihovoj punoći, prije nego li ih počnete čitati, pustite da svira pjesma: " Nepobjediva " Gibonni, toliko glasno, koliko to možete podnijeti.

" Strah me je ", reče Mrvica.

" Neka te ne bude " reče Ptica gutajući Mrvicu,

" u mome stomaku ćeš biti potpuno sigurna".

Od tada više nitko nikada nije vidio niti čuo Mrvicu.

Prije nego li pokušam uraditi nešto što nikada prije nisam uradio niti pokušao, napisaću jednu malu napomenu.

Nešto kao uputstvo za upotrebu.

Iako ću pokušati da se sjetim baš svih strahova koji nas prate kroz naše bistvovanje ( koje je već samo po sebi diskutabilno, ovisno o konceptu kojemu se priklonite ), jasno je da ih ne mogu sve ovdje izložiti i imenovati, ograničen činjenicom da sa svake točke našeg života vodi beskonačno mnogo mogućnosti ( dakako ne one koje su za nas moguće, jer za nas se sve odvija točno onako kako treba ), već tu mislim na razvoj događaja u životu svakog bića ponaosob, koje je mali svijet za sebe, te nužnost da krenem samo jednom od tih staza. Svaki takav izbor nužno mora biti prilično subjektivan. Ako se sjetite nekog od strahova koji vas muče, a ja ga nisam spomenuo, I ako mu oduzmete snagu da postoji u vašem životu I dalje, ja ću biti zadovoljan. Jer mi smo ti koji našim strahovima dajemo snagu da postoje. Samo zahvaljujući nama samima oni su tako moćni. Samo smo mi ti koji ih možemo učiniti beznačajnima.

Strahovi:
-
-
-
…
Goran Šimić