Funkcionalna i disfunkcionalna bliskost
Zasigurno Vam je poznata rečenica :“Izgubio/izgubila je sebe u odnosu
sa njom/njime “.
Ovaj primjer iskoristio sam za početak teksta o
disfunkcionalnoj bliskosti u kontaktu između organizma i okoline, ili između nas
kao ljudi i okoline, a koji se naziva konfluencija. To je stanje u kojem su
granice između nas i okoline potpuno oslabljene kao u slučaju trudnoće, dakle
između majke i fetusa. Do konfluencije dolazi kada su dvije osobe u zajedničkom
životnom procesu bez osjećaja za različitost. Zahvaljujući konfluenciji, u
odnosima nema sukoba i postoji vjerovanje da sve uključene strane imaju iste
osjećaje i misli. Takav stil kontakta karakterističan je za osobe koje imaju
izrazitu potrebu biti prihvaćene i voljene. To je način postizanja osjećaja
sigurnosti prilagođavanjem drugim ljudima i nepokazivanjem vlastitih istinskih
osjećaja i mišljenja. Takvo stanje izuzetno otežava uspostavu iskrenog
kontakta. Dvije individue stope se u jedno, spajajući uvjerenja, stavove ili
osjećaje, a da nisu reorganizirali granice među sobom i načine na koje se
razlikuju. Ponašaju se kao da su jedna osoba. U takvom odnosu u kojem je
prisutno ne postojanje različitosti i granica između dvije osobe, svako
povlačenje granica i naglašavanje različitosti doživljava se kao prijetnja
odnosu, ako ne i samom opstanku osobe. To je normalno za bebu koja je tek
rođena, jer ona ne može preživjeti bez kontinuiranog kontakta i cjeline sa
majkom i takav odnos je normalan dio odrastanja. Za osobu koja traži
disfunkconalnu bliskost cilj je stapanje u odnosima u kojima ne postoji
sposobnost za toleranciju različitosti u drugome. Parovi koji žive dugo zajedno
počinju čak i sličiti jedan drugome te se počinju izražavati u terminima „Mi
mislimo“, „ Nama je to dobro“ ili „ To se nama ne sviđa i mi se sa time ne
slažemo“. To je česta pojava, ali je i opasna kada je rezultat neselektivnosti i
nesvjesnog izvođenja zaključaka u kontekstu dvije ili više osoba sa jednom
dušom, mislima, osjećajima i ponašanjem. Ono što je bitno naglasiti je da prema
egzistencijalističkom stajalištu, ja kao čovjek stalno sam uključen u proces
preoblikovanja i otkrivanja sebe. Naš identitet nije stalan i na taj način svaki
oblik nesvjesne, nevoljne ili prisilne konfluencije onemogućava moje mijenjanje
i razvijanje. Klasičan primjer ovog mehanizma je kada mladi par počinje vezu u
kojoj on ili ona počinju bez selekcije i uočavanja svojih stavova, misli i
osjećaja prihvaćati stavove misli osjećaje i potrebe druge osobe. U tom prvom
periodu to je uobičajena pojava jer je prisutna zaljubljenost, no nakon nekog
vremena samom činjenicom da zaljubljenost prestaje, počinju na vidjelo izlaziti
različitosti zbog kojih, ako kod jednog od partnera postoji poteškoće sa
adaptacijom na različitosti, dolazi do sukoba. U odnosu u kojem postoji
stopljenost ili konfluencija niti jedna individua ne može se potpuno razviti.
Sukobljavanje koje je povezano sa disfunkcionalnom bliskošću vidljivo je i u
timovima ljudi koji zajedno rade kada ne postoje individualni kapaciteti za
uvažavanje različitosti i osjećaja da ja nisam i ne trebam biti kao drugi, niti
drugi trebaju isto osjećati kao ja. Nekim ljudima ova činjenica izaziva znatne
poteškoće u funkcioniranju na način da im se javlja intenzivan osjećaj samoće,
usamljenosti i javlja se strah od praznine. Tako je jedan gestalt terapeut
zaključio da je „ konfluencija duh za kojim jure ljudi koji žele reducirati
različitost i tako ublažiti uznemirujuće iskustvo novog i
različitog“.
Dobar kontakt ili funkcionalna bliskost u svojim najdubljim
oblicima zadržava uzvišen osjećaj različitosti od drugoga sa kojim se taj
kontakt uspostavlja i održava. Jedino ako poštujemo svoju jedinstvenost i
različitost, u stanju smo stvarno poštivati drugu različitu osobu i sa njome,
ako to želimo, razvijati blizak i funkcionalan odnos. Autor: mr.sc.
Velimir Dugandžić, prof. |