Zasigurno Vam je poznata rečenica :“Izgubio/izgubila je sebe u odnosu sa njom/njime “.

Ovaj primjer iskoristio sam za početak teksta o disfunkcionalnoj bliskosti u kontaktu između organizma i okoline, ili između nas kao ljudi i okoline, a koji se naziva konfluencija. To je stanje u kojem su granice između nas i okoline potpuno oslabljene kao u slučaju trudnoće, dakle između majke i fetusa. Do konfluencije dolazi kada su dvije osobe u zajedničkom životnom procesu bez osjećaja za različitost. Zahvaljujući konfluenciji, u odnosima nema sukoba i postoji vjerovanje da sve uključene strane imaju iste osjećaje i misli. Takav stil kontakta karakterističan je za osobe koje imaju izrazitu potrebu biti prihvaćene i voljene. To je način postizanja osjećaja sigurnosti prilagođavanjem drugim ljudima i nepokazivanjem vlastitih istinskih osjećaja i mišljenja. Takvo stanje izuzetno otežava uspostavu iskrenog kontakta.
Dvije individue stope se u jedno, spajajući uvjerenja, stavove ili osjećaje, a da nisu reorganizirali granice među sobom i načine na koje se razlikuju. Ponašaju se kao da su jedna osoba. U takvom odnosu u kojem je prisutno ne postojanje različitosti i granica između dvije osobe, svako povlačenje granica i naglašavanje različitosti doživljava se kao prijetnja odnosu, ako ne i samom opstanku osobe. To je normalno za bebu koja je tek rođena, jer ona ne može preživjeti bez kontinuiranog kontakta i cjeline sa majkom i takav odnos je normalan dio odrastanja. Za osobu koja traži disfunkconalnu bliskost cilj je stapanje u odnosima u kojima ne postoji sposobnost za toleranciju različitosti u drugome. Parovi koji žive dugo zajedno počinju čak i sličiti jedan drugome te se počinju izražavati u terminima „Mi mislimo“, „ Nama je to dobro“ ili „ To se nama ne sviđa i mi se sa time ne slažemo“. To je česta pojava, ali je i opasna kada je rezultat neselektivnosti i nesvjesnog izvođenja zaključaka u kontekstu dvije ili više osoba sa jednom dušom, mislima, osjećajima i ponašanjem. Ono što je bitno naglasiti je da prema egzistencijalističkom stajalištu, ja kao čovjek stalno sam uključen u proces preoblikovanja i otkrivanja sebe. Naš identitet nije stalan i na taj način svaki oblik nesvjesne, nevoljne ili prisilne konfluencije onemogućava moje mijenjanje i razvijanje. Klasičan primjer ovog mehanizma je kada mladi par počinje vezu u kojoj on ili ona počinju bez selekcije i uočavanja svojih stavova, misli i osjećaja prihvaćati stavove misli osjećaje i potrebe druge osobe. U tom prvom periodu to je uobičajena pojava jer je prisutna zaljubljenost, no nakon nekog vremena samom činjenicom da zaljubljenost prestaje, počinju na vidjelo izlaziti različitosti zbog kojih, ako kod jednog od partnera postoji poteškoće sa adaptacijom na različitosti, dolazi do sukoba. U odnosu u kojem postoji stopljenost ili konfluencija niti jedna individua ne može se potpuno razviti. Sukobljavanje koje je povezano sa disfunkcionalnom bliskošću vidljivo je i u timovima ljudi koji zajedno rade kada ne postoje individualni kapaciteti za uvažavanje različitosti i osjećaja da ja nisam i ne trebam biti kao drugi, niti drugi trebaju isto osjećati kao ja. Nekim ljudima ova činjenica izaziva znatne poteškoće u funkcioniranju na način da im se javlja intenzivan osjećaj samoće, usamljenosti i javlja se strah od praznine.
Tako je jedan gestalt terapeut zaključio da je „ konfluencija duh za kojim jure ljudi koji žele reducirati različitost i tako ublažiti uznemirujuće iskustvo novog i različitog“.

Dobar kontakt ili funkcionalna bliskost u svojim najdubljim oblicima zadržava uzvišen osjećaj različitosti od drugoga sa kojim se taj kontakt uspostavlja i održava. Jedino ako poštujemo svoju jedinstvenost i različitost, u stanju smo stvarno poštivati drugu različitu osobu i sa njome, ako to želimo, razvijati blizak i funkcionalan odnos.
Autor: mr.sc. Velimir Dugandžić, prof.