Ima dana kada se probudim umoran.
Ustajući uzdahnem duboko i strasno, udišući zrak koji mi puni pluća onim što me čeka.
Svuda oko mene se tih jutara obavije neka izmaglica kao paučina i ja budem uhvaćen u nju tako jednostavno i lako.
Ustanem s neobičnim osjećajem da sam sam na svijetu.
Pogledam kroz prozor i uistinu ne bude nikoga.
Idem ulicama i nema nikoga.
Govore mi ali ja ne čujem jer nikoga nema i to samo šumi vjetar.
Počne neka lagana muzika u meni i ja krenem.
Krenem ići putevima koje nikada nisam prije vidio.
Krenem se pitati šta sam i ja.
Krenem se pitati o smislu svega.
Dugi su to dani, mnogo duži nego li otkucaji vremena mogu pokazati.
Nosim ih u sebi skrivene, čak i od mene samoga.
Uvijek se pojave iznenada, uvijek tako snažno.
Uvijek tih dana svi likovi koji žive u meni pojave se svi odjednom, i naprave zbrku.
U meni.
Svi bi htjeli napolje, svi bi htjeli biti viđeni.
Ali zašto, kada nema nikoga tko bi ih vidio osim mene, ali ja ih ionako viđam svako malo.
I pitanja se nižu.
Jedno za drugim kao na nekakvoj nevidljivoj traci.
I čudno je to.
Niti jedno od njih ne traži odgovor.
Samim time što je postavljeno ono pronalazi svoj smisao.
Nekakvo unutarnje ispunjenje sebe.
I tako ja koračam dalje i gledam.
I vidim.
Vidim svijet.
Vidim sebe.
I nasmiješim se i ponovo uzdahnem.
Ovaj put zrak ima okus sna.
Jednog davnog sna koji nosim u sebi oduvijek.
Sjećam se svega što sam vidio i čuo, doživio i spoznao i više nema sumnje.
Sam sam i noć je.
I živim.
Udahnem njenu svježinu, i dah života ponovo kola mojim tijelom.
I mojim duhom.
I nema smisla.
Samo život koji živim.
Goran Šimić