Dan velikih uzdaha - Kolumna
, 2001
Ima dana kada se probudim umoran. Ustajući uzdahnem duboko i strasno, udišući zrak koji mi puni pluća onim što me čeka. Svuda oko mene se tih jutara obavije neka izmaglica kao paučina i ja budem uhvaćen u nju tako jednostavno i lako. Ustanem s neobičnim osjećajem da sam sam na svijetu. Pogledam kroz prozor i uistinu ne bude nikoga. Idem ulicama i nema nikoga. Govore mi ali ja ne čujem jer nikoga nema i to samo šumi vjetar. Počne neka lagana muzika u meni i ja krenem. Krenem ići putevima koje nikada nisam prije vidio. Krenem se pitati šta sam i ja. Krenem se pitati o smislu svega. Dugi su to dani, mnogo duži nego li otkucaji vremena mogu pokazati. Nosim ih u sebi skrivene, čak i od mene samoga. Uvijek se pojave iznenada, uvijek tako snažno. Uvijek tih dana svi likovi koji žive u meni pojave se svi odjednom, i naprave zbrku. U meni. Svi bi htjeli napolje, svi bi htjeli biti viđeni. Ali zašto, kada nema nikoga tko bi ih vidio osim mene, ali ja ih ionako viđam svako malo. I pitanja se nižu. Jedno za drugim kao na nekakvoj nevidljivoj traci. I čudno je to. Niti jedno od njih ne traži odgovor. Samim time što je postavljeno ono pronalazi svoj smisao. Nekakvo unutarnje ispunjenje sebe. I tako ja koračam dalje i gledam. I vidim. Vidim svijet. Vidim sebe. I nasmiješim se i ponovo uzdahnem. Ovaj put zrak ima okus sna. Jednog davnog sna koji nosim u sebi oduvijek. Sjećam se svega što sam vidio i čuo, doživio i spoznao i više nema sumnje. Sam sam i noć je. I živim. Udahnem njenu svježinu, i dah života ponovo kola mojim tijelom. I mojim duhom. I nema smisla. Samo život koji živim. Goran Šimić |