vaša početna stranica
interaktivna karta grada Čakovca
AFORIZMI
"Bol je neizbježna, patnja je , međutim, stvar izbora."
- M. Kathleen Casey
Foto Dragec
          |    18. prosinca 2017    
Kako bi postali ono što možemo i želimo biti, prvo trebamo priznati ono što jesmo
Kako bi postali ono što možemo i želimo biti, prvo trebamo priznati  ono što jesmo

Još davne 1970. godine Arnold Beisser je postavio temelje ove teorije proučavajući intervencije koje su sastavni dio gestalt psihoterapijskog pristupa. Na taj način je gestalt terapija dobila i uobličenje svojih kliničkih intervencija u obliku pojašnjenja kroz paradoksalnu teoriju promjene o kojoj ću u nastavku teksta detaljnije pisati.

Dakle gestalt teorija promjene je bazirana na paradoksalnoj ideji da se ljudi mijenjaju ne kroz pokušaje da postanu ono što bi trebali biti i voljeli biti, ne kroz namjeru da budu ono što si zamisle kroz predodžbu o sebi, već se promjena dešava onog trenutka kada postanu potpuno svijesni i prisutni sa svime što zapravo jesu.

„Promjena se dešava kada osoba postane ono što je, a ne kada se trudi postati što nije„(Beisser, 1970.). Ona se ne dešava kroz pokušaj individue ili druge osobe da ju promijeni, ali se događa kada osoba posveti vrijeme i napor da bude ono što je – da bude potpuno svjesna svoje trenutne pozicije. Na neki način da bi se mogli pomaknuti i napraviti korak iz neke pozicije moramo prvo čvrsto stati tu gdje jesmo kako bi mogli napraviti precizan korak. Da bi znao što želim moram prvo postati svjestan kako i što mislim, osjećam i kako se ponašam. Tek tada ću znati kako mi je sa svim mojim osjećajima, mislima i ponašanjima koja manifestiram i sa kojima podržavam to stanje. To znanje kojeg postajem svjestan je ono što mi daje mogućnost da se promijenim u smjeru kojem se želim mijenjati. Često je slučaj da roditelji ne prihvaćaju djecu, jer su iz nekog razloga neadekvatna po ponašanju ili partneri pokušavaju promijeniti jedan drugog bez da prihvate kako im je i što oni čine sa svojim životom. Na taj način ne dajemo podršku niti sebi, da priznamo što mislimo, osjećamo i kako se ponašamo , niti dajemo podršku drugoj strani – djetetu ili partneru- da bude ono što jeste kako bi se mogli početi mijenjati. U psihoterapiji potičemo osobu da postane svjesnija trenutne pozicije i onog što se stvarno sada događa kako bi se mogla mijenjati u smjeru u kojem želi. Naime, često dolazi do zabune o sadašnjem stvarnom stanju i sadašnjem željenom stanju. Pa tako živimo u uvjerenju da smo ono što smo kreirali kao slike o samima sebi iz raznih razloga. Na taj smo način jako vezani uz te slike i imidž o sebi samima, te ne želimo priznati ono što stvarno jesmo. Na taj način rastrgani između željene slike o sebi i onoga što jesmo ostajemo zaglavljeni i ne mijenjamo se. Često taj proces zahtijeva osvrt na prošlost i osvještavanje svega što nas stvarno muči tj. što je i dalje prisutno na jednoj od razina (mišljenje, ponašanje i osjećanje) i to zna biti bolno. Upravo zato nam je tako teško prihvatiti sebe. Neka od pitanja koja nam mogu pomoći u tom procesu su: “Iz koje rane/ozljede se želim „roditi“(promijeniti) u nešto novo?“ Ili kada nas nešto jako smeta moguće pitanje za samopromatranje je „ A kakve to ima veze sa mnom?“. To mogu biti putokazi za prihvaćanje onog što stvarno jesmo. Autor: mr.sc. Velimir Dugandžić, prof.

BIOGRAFIJA KOLUMNISTE
Kontakt sa sobom i okolinom
mr.sc. Velimir Dugandžić, prof.
Certificirani psihoterapeut i supervizor
ECP • EAGT • HUSOR

Dugan d.o.o.
za poticanje osobnih, obiteljskih i organizacijskih potencijala

www.dugan.hr
OSTALI ČLANCI AUTORA
KOLUMNE
REKLAME
PRETRAŽIVAČ