Sjedio sam neki dan na terasi (dokolica je izvrstan izum), uživajući u blagom jesenskom suncu i razgovoru s prijateljima; kada eto ih opet - žicari, grebatori (koje ime da vam dam, dame i gospodo?). A već smo se zabrinuli, sjedimo već pet minuta, a njih još nema.
Traže kune, a nisu tajkuni. Suosjećam s tim ljudima i često im i sam dajem kunu - dvije. Dobro je činiti dobro, premda jasno uviđam kako većina ne dijeli ovo uvjerenje, barem što se tiče prosjaka. A najgore je što ću se i sam uskoro priključiti toj tihoj (ponekad i glasnoj) većini. Naime, mnogi od molitelja postali su vrlo napadni i ako nastave tako, glagol "dajem" nepovratno će se preseliti u prošlo vrijeme - "davao sam."
Jednostavno, hvataju čovjeka u onom među-pokretu kada je jednoj nogom izvan automobila, a drugom još u njemu, drži u ruci dvije kune za automat, i baš tada, kada je najranjiviji, priđu s nekom pričom, koja može biti ovakva ili onakva, ali poanta je uvijek ista - traži se novac.
Nedavno sam bio u Križevcima i tamo je to puno bolje sređeno. U četvrtak su me presrela dva simpatična starčića (tamo rade u paru) i uspješno nažicala čak 5 kuna (bio sam dobre volje). Idući dan smo se nas troje ponovno našli na mjestu zločina - ispred najprometnije slastičarnice. Prvi je ponovno prišao, zatraživši kakav skromni prilog. A na to je drugi energično uzviknuo: "A ne, gospodin je već dao jučer!"
I baš tu, u toj rečenici rekao je, i ne sluteći, i više istine nego što je želimo čuti - gospodin je dao jučer! Prošlo svršeno vrijeme, vrijeme koje se neće vratiti, ma kako mi slinili za njim, kada smo mogli dati svoj petorici žicarova, nimalo ne ugrožavajući svoju lisnicu, a probaj sada! I sve je to za ljude, i najbogatiji gradovi i najuređenija i najpravednija društva imaju svoje skupljače perja, privikne se čovjek da svijet nije savršen, no nikako da se priučimo da smo i mi, bivši radni ljudi i građani, a sadašnji djelatnici, postali - ministri bez lisnica.
Žalosna Sova