vaša početna stranica
interaktivna karta grada Čakovca
AFORIZMI
"Svako vrijedno postignuće, malo ili veliko, sastoji se od nekoliko koraka: početka, borbe i pobjede."
- Anonimni autor
Foto Dragec
          |    20. listopada 2017    
KUĆICE U CVIJEĆU - KOLUMNA , 2001
KUĆICE U CVIJEĆU - KOLUMNA

U trenucima kada pišem ove retke, zvuk moćnih mašina protresa moja čula. Nije to prvi puta, i zato je moje uzbuđenje negdje u podnošljivim granicama. Počela je združena taktička vježba "Kosilica '01." Ja živim u predgrađu i danas je subota (može i petak). Samo po sebi bezopasno, no kada se te dvije činjenice udruže, nastupa velika tragedija, otvaraju se vrata pakla. Tada naime, iz svojih kućica u cvijeću izlaze svi moji bližnji i daljnji susjedi. Sve su to marljivi i pošteni ljudi, neke poznajem i osobno. Preko tjedna žive normalnim građanskim životom, zarađuju za život kao službenici, direktori, nastavnici, obrtnici…
Izdržavaju obitelji, ili su samci, no nije bitno, pozdravljamo se, obučeni u odijela i kravate, ili radne uniforme, ili karirane košulje, sve tako uredno, predvidljivo i uljudno. A subotom, (može i petkom) nešto se strašno dešava s tim ljudima. Odlaze u garaže, obučeni u odrezane traperice i stare havajske košulje. Oni fanatičniji, koji su najbolje obučeni tijekom tjedna, ti su sada najgori, samo u potkošuljama ili goli do pojasa, izvlače iz garaža kosilice i počinje turiranje.
Neka strašna potreba da se uređuje, onako volterijanski, svoj vrt, tjera sve te silne ljude iz njihovih kućica u cvijeću u dvorišta. Netko je to negdje započeo, i sada se širi kao šumski požar, nikada ne znaš gdje će planuti. I iznenada, sve je u buci kosilica, Globetka, Istarska, Jug…Neka strašna potreba da se ne bude slabiji od susjeda, neki neobjašnjivi poriv za kratkom travom progoni sve te dobre ljude od televizora, gemišta s prijateljima, podneva sa obitelji ili ljubavnicom, progoni ih od posjeta rodbini ili partije bele…
Prije sam se borio protiv toga, ignorirao sam brundanje snažnih strojeva, koji su me polako opkoljavali, ispijao svoj ledeni čaj i ljenčario. No sada znam, pomoći nema. I ja ću staviti traku oko glave (samuraj umire časno) i izjuriti sa svojom kosilicom na posljednji juriš. Naša je kosilica u očajnom stanju, nekako se još i upali, ali ako uđete u travu, ona se u gnušanju i gušenju, uvijek ugasi. Jedino da je čovjek izvede u šetnju po asfaltu. Ali nema veze, važno da se čuje da i mi konja za trku imamo. I znajte, tako dugo dok čujete zvuke kosilica i vidite frktanje ošišane trave, znajte da ima još žive srednje klase!
Žalosna Sova

BIOGRAFIJA KOLUMNISTE
Žalosna sova
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipisicing elit, sed do eiusmod tempor incididunt ut labore et dolore magna aliqua. Ut enim ad minim veniam, quis nostrud exercitation ullamco laboris nisi ut aliquip ex ea commodo consequat. Duis aute irure dolor in reprehenderit in voluptate velit esse cillum dolore eu fugiat nulla pariatur. Excepteur sint occaecat cupidatat non proident, sunt in culpa qui officia deserunt mollit anim id est laborum.
OSTALI ČLANCI AUTORA
KOLUMNE
REKLAME
PRETRAŽIVAČ