vaša početna stranica
interaktivna karta grada Čakovca
AFORIZMI
"Pohlepni za pohvalama pokazuju da imaju male zasluge."
- Plutarh
Foto Dragec
          |    15. srpnja 2019    
ULAN BATOR - POLA GRAD, POLA ŠATOR ili ti NO HARD FEELING - KOLUMNE , 2001
ULAN BATOR - POLA GRAD, POLA ŠATOR ili ti NO HARD FEELING - KOLUMNE

Odakle Čakovcu šatori? Zadnji put kada sam provjeravao u pametnim knjigama pisalo je da prostor između Mure i Drave naseljavaju Hrvati i Romi, a ne Indijanci iz plemena Malih Plaća. No čini se da ipak postoji pupčana veza između zabave u ovom gradu i šatora, cerada, velikih plastičnih balona i ostalih pomičnih i rasklopivih nastamba. Jednostavno, kada nema tih "pljuni pa zalijepi objekata" nema ni zabave. Jednom (ako imamo sreće) godišnje pohode nas Dani piva. Radujte se narodi, došli su pivari. Ako je u vinu istina, i u pivu ima ponešto, misle oni i prodaju čarobni napitak, njihove su oči sjetne. Ljudi su sretni što je kultura, to inteligentno rješenje iz Karlovca, došla i u njihovo mjesto, oh, hvala lijepa, i konzumiraju je (kulturu) u velikom broju. Mala kultura, velika kultura, kultura na eks, pleme Malih Plaća danas se opušta. Onda se kultura spakira i ode. Ali doći će opet. U obliku Porcijunkolova ili kakvoj sasvim drugoj formi koju sada ni ne naslućujemo, ali jedno je jasno: ma kako i kada došla, prethodit će joj šatori i štandovi, cerade i drvene klupe, jer kada bi nam i to još uzeli što bi nam ostalo? Ratnu sjekiru smo zakopali, ali vatrenu vodu ne damo!

"Čuj, kod nas se pije, ali kak se pije u Pragu, toga nema! Tak smo se okitili u toj pivnici da ti nebrem opisati."

"Nije to ništa, u Mađarskoj se pije još bolje. Bili smo na Balatonu i pili 5 dana bez prekida. U jednom momentu Jankec je došel k sebi, krenul je po auto da odemo u kamp, naspavati se i doma. Lijepo zamišljeno, ali parkiralište je ogromno i puno automobila, a Janko nesiguran. Na svu sreću, uskoro je naišla policijska patrola. Zasigurno su imali naredbe da budu krajnje obazrivi prema turistima, tako da se nisu uopće obazirali na Jankovo pijanstvo. Da čudo bude veće, govorili su i više nego solidan njemački. Dapače, ljubazno su mu ponudili pomoć kod traženja renaulta 21.

I prođe pola sata, a takvog auta hrvatske registracije nigdje. Tada se Janko dosjeti: "Dečki, baš sam bedast", tuče se po glavi, "Vlatko radi u Austriji, auto ima austrijske tablice!" Policajci su i dalje pomagali u potrazi, ali ne više tako srdačno. Prođe još 20-tak minuta, a Janko će: "Dečki, zeznul sam se. Nije renault 21. Ne znam što mi je došlo, on ima peugot . Tražimo peugot . Oprostite!"

I opet se raziđu u potragu, svaki na svoju stranu. Kada su se napokon susreli, za jedan sat, Mađari su krajnje razdraženo utvrdili da na parkiralištu, među silnim automobilima nema ni jednog crvenog peugota , kako hrvatske, tako ni austrijske registracije. A od tolikog hodanja, Janko se već otrijeznio, ali izabrao je zao čas: "Imate pravo. Ja u stvari uopće nisam došao autom. Ne znam što me je spopalo! Ali nema ljutiš! No hard feeling!?"

Naravno da se nisu ljutili. Ljutnja ne priliči profesionalcima. Ispljuskali su ga sasvim hladnokrvno i bez ljutnje. Jankova zapomaganja nisu pomogla. Svašta mu je prolazilo glavom; da se pozove na pobratimstvo srednje Europe, da apelira na zajedničko iskustvo totalitarizma i dobrosusjedske odnose… No na bolan se način uvjerio da njegov njemački nije ipak toliko dobar da izrazi tako zahtjevne misli. A što misliš, dragi čitatelju, da li bi mu to pomoglo? Mađarski su organi otišli, a našem junaku nije preostalo drugo nego da obriše krvavi nos i hrabro poviče: "Dabogda da nikada ne imali more!" Dakako, tek pošto su policajci odmakli van dometa zvuka."

"Dečki, sve je to luk i voda, kak se pije u Rusiji, ovo je sve komično. Luk i voda. Tam se ne pije, tam se vleva. Prije tri godine u Volgogradu…"

I tako, išla je priča za pričom, Španjolska, Prag, Mađarska, Rusija, Stuttgart; svuda piju k'o rodice, cugaju k'o smukovi, toče, ulijevaju i napijaju. Neobično zabavne priče, kod kojih je najgore to da su uglavnom istinite. Naši ljudi koji odlaze u Libiju, na dobro plaćene poslove, i onda riskiraju trajni izgon iz države, jer ilegalno proizvode alkohol od voća kojeg dobivaju besplatno u velikim količinama. Naši ljudi u stranom svijetu, a svuda se kažu, pije.

Tek kada sam došao doma, tek onda sam dobio napadaj zdravog razuma. Idemo malo analizirati sve te priče. Što im je zajedničko? Mjesto događanja? Sigurno ne. Vrijeme događanja? Sigurno ne. I petkom i svetkom, ljeti i zimi, prije praznika, poslije praznika, uoči kiše, nakon snijega, događaju se svuda i u svako vrijeme. Ono što im je zajedničko jesu ljudi koji sudjeluju. Kojima se dogodila fešta. To su Česi i Međimurci. To su Grci i Međimurci. To su Irci i Međimurci… Uočavate li uzorak?

Bojim se ovakve priče: "Bili smo u Afganistanu. Napili smo se s talibanima k'o majke. Ministar za moral se napio tako da je od islamskih vjerskih spisa radio klaunovske šešire, a ministar za vjerska pitanja se prejeo svinjetine i nenaviknut na takvu hranu, počeo izvoditi striptiz." Bojim se da bi ta priča mogla biti istinita.
Žalosna Sova

BIOGRAFIJA KOLUMNISTE
Žalosna sova
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipisicing elit, sed do eiusmod tempor incididunt ut labore et dolore magna aliqua. Ut enim ad minim veniam, quis nostrud exercitation ullamco laboris nisi ut aliquip ex ea commodo consequat. Duis aute irure dolor in reprehenderit in voluptate velit esse cillum dolore eu fugiat nulla pariatur. Excepteur sint occaecat cupidatat non proident, sunt in culpa qui officia deserunt mollit anim id est laborum.
OSTALI ČLANCI AUTORA
KOLUMNE
MOJ POSAO
JADRAN 2012
REKLAME
PRETRAŽIVAČ