vaša početna stranica
interaktivna karta grada Čakovca
AFORIZMI
"Nije pošteno tražiti od drugih ono što sami nismo spremni učiniti."
- Eleanor Roosevelt
Foto Dragec
          |    15. srpnja 2019    
AdriaGUIDE Međimurje
Pozdrav svima, koliko vas ima! - Kolumna , 2001
Pozdrav svima, koliko vas ima! - Kolumna

Ljudi komuniciraju, to se ne da izbjeći. Udarac u glavu je također komunikacija, i to prilično obvezujuća. Pokazivanje srednjeg prsta isto pokazuje želju za kontaktom, ljubazni pozdravi, servilne geste, mumljanje u bradu i glasno otpozdravljanje; sve to pripada u veliku porodicu ljudske komunikacije. Može izgledati kako su mobiteli uništili socijalni prostor, dozvoljavam tu mogućnost, ali doista i prije svega, tek kao mogućnost. Nije baš tako jednostavno. Naime, kaj? Mobilni telefoni daju korisniku moć da sam bira socijalni prostor u kojem će se nalaziti. On može kročiti ulicama grada A, dok je istovremeno po svom duhu u gradu B. Ali ništa neće zamijeniti toplu ljudsku riječ. Zaustavit će ga, našeg junaka s mobitelom, ruka na ramenu, osmijeh od usta do usta (šifra: usna harmonika) i ruka poznanika na ramenu: "Kak je? Jebeš kaj?". Dugo nisam imao spreman odgovor na ovaj gambit, minu iznenađenja, sve dok jednog dana odgovor nije spontano izronio iz mog kolektivnog (sovhozi i kolhozi) nesvjesnog: "Kako da ne! Evo, baš me ti sad jebeš. I to u glavu, a to mi i nije neka erogena zona."

Nemajmo tu dileme, po svom habitusu ljudi koji nam tako prostače su zamjeničari - u se, na se i poda se. Na lažni familijarni ton tog pitanja - jebeš kaj - i široki osmijeh pomalo trulih zuba, nema inteligentnih rješenja iz Švedske. Stari domaći mentalni udarac u jaja učinit će čuda. Mnogo je simpatičnija i na ljudski način smiješna skupina koja je proučavala knjige iz popularne psihologije, u boljem slučaju, ili u slabijem, "popularne" članke u novinama. Stisak ruke neka vam bude čvrst, pri pozdravljanju obavezno uspostavite kontakt očima, pri predstavljanju budite jasni, a ukoliko niste dobro čuli ime sugovornika, zamolite ga da ponovi. "Oprostite, kako ste rekli, Ratko Guzonja?" Sve bi to bilo u redu da prečesto svoj šou ne izvode na doslovan, školski naučen način.

Kad smo kod škole u školi i oko škole (oko škole su kuće, u kućama sretni ljudi, u ljudima bakterije, u bakterijama upute za razmnožavanje), specifičnost je nastavničkog poziva da predavajući generacijama i generacijama učenika, stekne i puno prolaznika koji će ga pozdravljati. Neki to čine zaista srdačno i vidi se da im je drago susresti profesora i godinama nakon što su izašli iz škole. Drugi to rade po inerciji, pozdravljaju jer je takav red, a tu je i kategorija koja smatra da riječ nije dovoljna za izražavanje njihove zahvalnosti, pa vas strijeljaju očima punim gnjeva, a u sebi izgovaraju psovku tako bogatu izražajima za koje u školi niste ni pretpostavljali da barataju. Ideš!

A ako već ideš, pazi koga pozdravljaš! Po nekoj logici pripovijedanja klasa nedodirljivih trebala bi doći na kraj, ali ne želim s njima kvariti kraj, nisu to zaslužili. Klasi nedodirljivih pripadaju svi oni koje pozdravljamo, a ne bismo smjeli, ili barem ne u ovim parametrima. Dijele se u dvije potklase: neotesanci i podlaci. Neotesanci vulgaris bića su koja nikad ne pozdravljaju prva, riječi kao što su dobar dan, do viđenja, bok, živjeli… smatraju nečim zastarjelim, neprikladnim, njima neodgovarajućim. Ne otpozdravljaju, praveći se da nisu vidjeli, da nisu čuli, da nisu odavde, eto baš se vraćaju na Mars onim brzim, u 13.50. Ako su i prisiljeni pozdraviti, čine to nerado, preko volje, teška jezika, srce im se lomi, duševni mir narušen, sistem u krizi. Kako smo mi lijepo odgojeni, prvi puta im to niti ne primijetimo, drugi put se pravimo da nismo primijetili, treći i četvrti put pronalazimo dobre razloge zašto ne pozdrave i oni, peti put oprostimo, ali sve dalje bila bi teška glupost. Molim, ubuduće se suzdržite od pozdravljanja, jednostavno ih ignorirajte!

Podlaci su ljudi koji vrlo srdačno, jasno i glasno pozdravljaju. Problem je u tome što će čim zađu iza ugla početi pričati bljuvotine o nama i trčati nas na sve moguće i nemoguće načine. Još je veći problem što smo svjesni toga i odatle zbunjenost kako se postaviti prema njima. Nameću ton lažne intimnosti, tapšu, dodiruju, ispituju i propitkuju, istovremeno slatko pričaju i intenzivno razmišljaju kako će nas i na koje nemile načine usositi. S takvima je doista teško. Otkako smo izašli iz spilje direktni udarac u glavu nije više legitimna opcija. Opet, na lažnu srdačnost uzvratiti istom mjerom bio bi suvišak konformizma. Ne i ne na obje solucije. Pozdraviti, glasno i distancirano i odmah produžiti dalje, bez suvišnih zašto. Vrijeme ide brzo, godina je kratka, pogotovo ona od 365 dana, ne može je čovjek gubiti na takve pojedince. A s godinama se pojedinac seli iz kategorije u kategorije. Vjerujem da smo svi primijetili pravilo - stariji sugovornici pokušavaju "skinuti" sleng mlađih. Mlađi će uredno, po bontonu, prvi pozdraviti starijeg od sebe 20 godina s "dobar dan", a on će njemu "bok". Na to smo već navikli. U propaloj Austrougarskoj (premda nije dokazano da je propala zbog toga) trend je bio posve suprotan. Mlađi su se morali pričinjati starijima. Završeni studenti medicine nosili su lažne brade i naočale bez dioptrije, kako bi izgledali starije. Pravnici sa zdravom crnom kosom radili su sijede pramenove, jer inače ne bi vrlo teško dobivali klijente.

Danas se prodaje mladost, i zato nemam nikakvih dvojbi što će se dogoditi kada završim ovu kraću studiju i odem u šetnju. Srest ću se sa S.R. (72) i na moje "dobra večer" časna starina će odgovoriti veselo: "Kak si? Delaš kaj?"
Žalosna Sova

BIOGRAFIJA KOLUMNISTE
Žalosna sova
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipisicing elit, sed do eiusmod tempor incididunt ut labore et dolore magna aliqua. Ut enim ad minim veniam, quis nostrud exercitation ullamco laboris nisi ut aliquip ex ea commodo consequat. Duis aute irure dolor in reprehenderit in voluptate velit esse cillum dolore eu fugiat nulla pariatur. Excepteur sint occaecat cupidatat non proident, sunt in culpa qui officia deserunt mollit anim id est laborum.
OSTALI ČLANCI AUTORA
KOLUMNE
MOJ POSAO
JADRAN 2012
REKLAME
PRETRAŽIVAČ