Boje
, 2005
 Kad sam se rodio nisam bio svjestan da u biti postoje samo tri boje. Sve su ostalo nijanse, doslovno. Ako si bio dovoljno pametan i sposoban razlučivat osnovnih par pojmova o životu, te tri boje izgledale su ti uvijek jednako. Ako pak nisi izgledao baš kao tele koje bulji u šarena vrata, mogai si posložit i četvrtu boju. A peta i šesta više nisu problem. Ima ih dovoljno da se zaokupiš njima, cijeli život. I onda češ umrijet. Jednog dana. Jednog jutra.
Ja nisam vidio te tri boje. Jebiga. Live sucs. Ili mi je padao mrak na oči ili pak nisam vidio ništa od silnog blještavila oko mene. A dovoljno sam pametan. I znam razlučivat osnovne pojmove u životu. Barem živim u tom uvjerenju. Zašto onda nisam vidio te boje? A ima ih samo tri.
Kao klincu to me nije smetalo. Nisam znao ništa o bojama. Bile su tu, prolazile su, dolazile su. Nije ih bilo. I tako iz godine u godinu. Ma igraš se, klinac si, ne mariš za ozbiljne stvari. Ja, da umrem. Ha ha ha, nikad. Pa super mi je. Vidi me. Ekipa. Igra. Budi mi dobro.
O onda faza zvana pubertet. Prištavac. Štreber. A jebiga bio sam vrlo dobar pa i odličan učenik. 7 i 8 razred sam skiksao na tricu. Starci su poludjeli. Ne smiješ van. Jebote, glupe kazne. Preživjelo se. Učilo se. Moraš ipak nešto poduzeti u životu. Nakon godinu dana takve roditeljske torture sam se ipak nešto opametio. Počeo učiti, a ne štrebati. Zainteresiralo me jedno područje i krenuo sam ga proučavat. I sve je super bilo, uživao sam na neki način. Čist zato jer sam imao ciljeve u životu. Ali boja još nigdje. Jednostavno ih nema. A ako nešto nemaš cijelog života, pa iako mlad, navikneš se.
Živilo se tak neko kraće vrijeme, dok nisam skužio da ipak mogu vidjet boje. Bio sam presretan. U ono vrijeme sam shvatio da u dotadašnje vrijeme koje sam mislio da uživam u spektru crne i bijele, ipak nisam. Uživao.
Prvi smotuljak marihuane sam zapalio sa strahopoštovanjem prema pojmu koji smo onda nazivali droga. Tako veliki spektar boja me zadivio. Nisam mogao vjerovat. Eh, da, ipak nisam daltonist ili neuspjeli umjetnik suicidalnih namjera. Dapače, danas uspijevam u životu. Dobro mi je. Pametniji od mnogih. To me diže. Daje volje. Daje snage. Daje ideje. Daje kartu za daljni život.
Vikend šeme napušavanja u ono vrijeme postajale su mi normalan pojam u životu. Nisam ni u kom trenutku posumnjao da sam ovisnik il da ću postati jednog podneva. Ne sumnjam ni danas. I nisam se prevario. Uživao sam dobrano. I bilo je fun. I bilo je svega. Tko veli da napušen nemožeš dobro ševit? Laže.
Školovanje u večem gradu me igrom prilika svakodnevno dovodilo i do alternativnog tipa života. Brijali smo na undercover. Nitko nezna. Mi znamo. Pušenje iza škole. Brzinsko šutiranje alkoholom za vrijeme malog odmora. Fieste za vrijeme velikih odmora. Agresive. Ljubavi. Bljuvanja. Krvi. Sranja. Murje. Eee, srednja školo, fališ mi. Živilo se, uživalo se, boja ima al su počele blijediti. Fuj.
Undercover šema napušavanja se sada preselila iza jedine zgrade faksa koja nema prozor na prizemlju. E ludilooo. Ne slušaju mi se predavanja. Nisam. Učilo mi se. Učio sam. Sve je prolazilo onak oke. Napušavao sam se svakog dana. Barem tri puta. Sakupljale su se dvice. Trice. Četvroke. A bogami i petice. Upisivale se godine. Ekipa skoro pa ista. Brijačina skoro pa ista. Alkohola puno više. Zabavilo se dobrano. Stekao sam prijetelje za cijeli život. Jer u dobru il zlu, u cvijeću il vlastitoj bljuvotini, bili su tu. Hvala vam.
Uzelo se nešt tripova za izlazak. Niš previše. Onak za probu. Drugi vikend se uzelo duplo više. Manje smo pušili. Manje smo pili alkohol. A bolje nam je bilo. Zabave do jaja za koje nam je trebalo spavanja cijeli tjedan. I odspavao sam cijelu godinu faksa. Na kraju sam ipak malo došao k sebi i bacio sranje. Nema tripova. Jebeš buje. Daj mi joju. Da se smirim. Daj mi keksić. Da se zabavim. Doba kemijskih avantura koje su prolazile u jednom te istom klubu neko određeno vrijem pamtit ću do kraja života. Boje nisam vidio, al sam skužio što je jebena zabava. Kako je dobro bilo. Iz epohe u epohu sam dolazio da saznanja da osječajima nema kraja. Da se tisuću puta možeš zaljubit u tri sata. Da imaš energije više nego vrh svijeta mase. Da nije bad frenda poljubit. Da ljubit muškarca nije loš osječaj. Da ti se stvarno ponekad ne može dignut. Da stvarno ponekad možeš ševit satima i satima. E da. Fali i tog malo.
Al kemijska avantura dosadi. Onako nije ti više oke. Trebaš puno. Trebaš trećinu plače bacit samo na kemiju. E bad, nije se ni para imalo, a s parama nestajalo i volje. Kemijanje sam izbacio. Ekipu sam promijenio. Ne zbog droga, ne zbog alkohola, već zbog posla. A svatko se zaposlio. Posao traži svoje i odjednom se ne možemo svakodnevno viđat. Ma nije bad, kavica, pljugica, vikendom. For good old times. :) Ee napričavali smo se svašta. Naslušali se svašta. Prisjetili se svašta. Al onaj ventil za puštanje feehlinga nam je kod svakog susreta bio na umu. Ajmo mi to probat otvorit. For good old times. :) Ajmo. I otvorismo ga. E ljepote E ljubavi. E dugo nismo. E dobro je. E, samo što je za to trebalo koke nabavit. A nabavilo se. Nije bio bad. Iskreno, nikad nije bio bad nešto nabavit. A kako te uzme tek. Znali smo to. A sjetio sam se i činjenice da sam dovoljno pametan, pa sam na vrijeme stao. Znam neke koji nisu. Gadno.
Par godina nakon toga sam se opet sjetio onog feehlinga kad ne osječaš grlo. Kad euforija postane glavna glumica u tvom životu. Kad bijelo ide u crveno, a crno se toči plavo. A ti bistre glave kročiš dalje. Može. Boje. Pola sata nakon toga uzidao sam uvjerenje u sebe da to više nikad ne želim vidjeti. Bilo je dobro kad je trajalo. Kad je stalo, sve je stalo. I šta onda? Onda odlučiš ono što znaš. Dalje od toga. I kad laici vele, mani se svijeta droge, iako žive i rade u neznanju toga, u pravu su. Podržavam ih. Postajem dio njih.
Onaj tko se želi drogirat, drogirat će se. Cijelog će života u tome vidjet spas. Boje. I u pravu je, on tu vidi boje. On tu vidi spas. Al on dalje od tog ne vidi. On je tup. On nije dovoljno pametan da shvati par osnovnih činjenica o vođenju života. Odjednom nije u pravu. A jebiga, neka potraži pomoč, ako ne može sam. Ja sam vjerojatno jedan od onih koji su i nakon svega toga mogli samostalno odlučiti i izgovorit onaj famozni NE. I šljaka. Šljaka snaga volje. Snaga želje. A sex? Bolji je.
Začudile su me i boje. Nikad nisu bile toliko jasne. Toliko bistre. Toliko tu pokraj mene. I konačno sam shvatio da baš sada uživam. I da baš sad ništa od silnih tvornica boja ne trebam. I da sam sretan. I da sam uspješan. I da sam oke. Frend mi je nedavno poručio sretan put. Hvala mu. U životu.
Večina nije dovoljno jaka kao ja. I većina popusti. Al većina nije smjela ni ulazit u to. Većina popuši život. Probao sam živjet s time i skužio da su trenutci toliko vrijedni i toliko dobri da se ih uopće ne isplati proživljavat. Ili živjet. To sam naučio.
Ni u jednom segmentu tog dijela života nisam se smatrao ovisnikom. Niti sam bio. Bio sam avanturist u svijetu droge. Sama činjenica da nisam više mi govori da sam ispravno odlučio. Znatiželja za bojama u pubertetu je bila velika. Trebao sam saznat ono što sam tražio. Potrošio sam svega 15 godina na odgovor. Saznao sam. I zadovoljan sam odgovorom.
Sad ipak vidim boje. Sad ipak znam da su one boje bile samo zamišljene boje. Čiste glave i bistra uma idem dalje. Sjedam u auto i stišćem gas. Sretan mi put. (via email) |
