vaša početna stranica
interaktivna karta grada Čakovca
AFORIZMI
"Stvari ne vidimo kakve jesu, nego ih vidimo kakvi smo mi."
- Talmud
Foto Dragec
          |    20. listopada 2017    
Narodna skupština i rezolucija 9. siječnja 1919.
Narodna skupština i rezolucija 9. siječnja 1919.

Izlaganje na svečanoj sjednici Skupštine Međimurske županije u Čakovcu  7. siječnja 2011.

Počašćen pozivom da na ovom uvaženom skupu posvećenom onomu što se dogodilo u Čakovcu prije ravne devedeset i dvije godine, to jest 9. siječnja 1919., temi i zadatku prilazim isključivo sa stajališta povijesne faktografije onakve kakvu nalazim u meni dostupnim izvorima i u onim sjećanjima neposrednih svjedoka i sudionika koja sam, ne malom srećom, izravno ne jednom čuo i uspoređivao te ih, još većom srećom, dobrim dijelom i danas pamtim.

A to što se dogodilo nipošto se ne može svesti na dvije-tri euforične riječi kao što su „odcjepljenje Međimurja od Mađarske“ te njegovo „vraćanje i pripajanje majci zemlji Hrvatskoj“ kako to politika – nažalost i povijest a naročito „povijest“ – najčešće čini i time najvažniji događaj za ovaj kraj u XX. stoljeću pojednostavnjuje gotovo do apsurda. Usuđujem se to reći jer, ako je za ono što do temelja mijenja sudbinu jednoga kraja i naroda u njemu, kao što se tada dogodilo s Međimurjem, dovoljna jedna skupština naroda i jedna rezolucija donijeta na njoj – poput pritiska na tipku prekidača pa da bude svjetlo – onda se s pravom može postaviti pitanje: a zašto se s tim čekalo jednu, deset ili čak šezdeset godina, sve tamo od Jelačićevih i Šokčevićevih vremena? I zašto je na stvarno priključenje Međimurja Hrvatskoj trebalo čekati još puno desetljeće, sve do Aleksandrove šestosiječanjske diktature? Ili, što mi je netko od spomenutih sa smiješkom rekao, zašto je do toga trebalo Murom i Dravom proteći toliko vode da to ni najbolji matematičari, fizičari, zemljopisci, a ni najučeniji povjesničari i ostali uvaženi stručnjaci nikad i nikako neće moći izračunati?
Stvar je dakle daleko od bilo kakve jednostavnosti. Bila je to drama sastavljena po svim pravilima teorije književnosti: s uvodom odnosno razlozima i povodima, sa zapletom, klimaksom i kulminacijom te sa završetkom, raspletom ili, u ovome slučaju, s dalekosežnim posljedicama.

Sve je počelo davnom, starom i prastarom činjenicom da je u kraju između Mure i Drave, nazivanom Međimurje oduvijek, „od stoljeća sedmog“, živio hrvatski živalj ili – prema terminologiji mađarske statistike – tadašnje, ne znam kako je danas – narod kojemu je „anyanyelv“ ili materinski jezik „horvatski“, a nakon šezdeset godina – poslije Jelačića – upornoga nastojanja, prvenstveno preko školovanja djece, stanje se izmijenilo toliko da se tek za formalnu četvrtinu pučanstva moglo zabilježiti da „zna“, ali ne i kako i koliko zna mađarski. (Najčešće je to bilo onako kako su se znali „hvaliti“stari Međimurci: „Egy fél tudom, egy fél nem tudom, egy fél s prstom pokažem!“ Obrnuto bi bilo: „Pola znam, pola ne znam, a pola ujjal mutatom!“) Ipak je taj kraj upravno-politički bio u granicama, recimo tako, uže Mađarske, one koja je, kao i „Trojedna kraljevina“, pristala austrijskoga nadvojvodu i rimskoga cara nazivati i svojim kraljem, ali je, ne kao „Trojedna kraljevina“, i te kako žilavo čuvala svoju samostalnost.

Prvi svjetski rat, mobilizacije, brojne pogibije i teška ranjavanja na bojištima, a kod kuće okrutne rekvizicije, nestašica muške radne snage u strogo patrijarhalno ustrojenim obiteljima, službovanje na stranome jeziku, ratne potpore dijeljene po čudnim i nerazumljivim kriterijima, zamjetljiv pad općega morala, epidemije tifusa i tzv. španjolske groznice, na kraju otvorena pobuna protiv takvoga stanja, a najviše krvave represalije državnih vlasti s vjerojatno više od dviju stotina dijelom i nevinih žrtava prijekoga suda – sve to s jedne strane, a s druge strane očita zasićenost svim tim zlima, zatim Wilsonovo načelo samoodređenja naroda u državi poznatoj kao „tamnica naroda“, naročito slavenskih, pa onda činjenica da je u prosincu 1918. – sudeći prema pisanju tjednika „Muraköz-Medjimurje“ – vladajuća vlast „preko noći“ promijenila svoj odnos prema Međimurcima za ravnih 180 ° – svakako ne bez razloga i računice! – te napokon još uvijek ne sasvim razjašnjene okolnosti pod kojima je hrvatska dobrovoljačka vojska 24. prosinca 1918. bez ispaljena metka zauzela Međimurje preko tek utvrđene demarkacijske crte primirja na Dravi, ali je skupo i krvavo platila pokušaj da to učini i s Prekmurjem, krajem preko Mure koja nije bila demarkacijska crta – sve je to pokrenulo narod Međimurja da napokon i on kaže svoju riječ u stvari koja se njegove kože tiče, koja odlučuje o njegovu opstanku, o njegovoj budućnosti.

S tim ciljem i namjerom Narodno vijeće za Međimurje pozvalo je narod na skupštinu već 27. prosinca 1918. Usprkos roku od dva-tri dana pozivu se odazvalo toliko ljudi da za njih nije bilo dovoljno velike dvorane u Čakovcu, pa je skup bio održan u dvorištu tadašnje Građanske, danas Prve osnovne škole. Tolik odaziv ljudi pokazao je Narodnom vijeću da se može dobiti još „reprezentativniji uzorak“ naroda, i to ga je ponukalo da sazove novu skupštinu za četvrtak, 9. siječnja 1919., što znači s dovoljno vremena da obavijest o njoj dođe do svakoga kuta Međimurja. Učinkovitomu obavještavanju pridonijele i „Međimurske Novine“ – počeo ih je 5. siječnja 1919. izdavati i uređivati franjevac o. Kapistran Geci – pa takvo ponavljanje skupštine nije bilo bez pozitivnog rezultata: usprkos pravom zimskom vremenu i „štimungu“ (ne takvomu kakav je danas) ispred franjevačke crkve u Čakovcu skupilo se oko deset tisuća ljudi – to je bilo više od deset posto tadašnjega pučanstva! – iz svakoga međimurskoga mjesta barem netko. Bili su to dobrim dijelom stariji ljudi i žene, jer se oni u najmuževnijoj dobi još nisu svi vratili iz vojske i zarobljeništva. I da kažem samo ono najvažnije:

Poslije svečane službe Božje, koju je na otvorenome služio stari župnik Sv. Jurja na Bregu Zvonimir Jurak, skupštinu je otvorio o. Kapistran, a poslije izbora predsjednika, župnika u Sv. Jurju u Trnju Andrije Fišera, te „bilježnika“ Pavla Lisjaka, tada ravnatelja gimnazije u Zagrebu, i župnika u Kotoribi Jurja Lajtmana – govorili su organizator oslobođenja Međimurja dr. Ivan Novak, župnik u Dekanovcu Vinko Žganec, seljak iz Donjega Kraljevca Stanko Štefok, natporučnik Franjo Glogovec, i kapelan dr. Stjepan Vidušić – svi često prekidani burnim klicanjem i odobravanjem naroda. Sve je završilo čitanjem i jednoglasnim prihvaćanjem „naše rezolucije“, kako su je nazvale novine. Evo samo nekoliko naglasaka iz nje:

„U hrvatskom narodu u Međimurju … živjela je od uvijek živa želja, da se politički sjedini sa svojim suplemenicima iste krvi i jezika.  … Usprkos najvećeg nasilja i najžešće mađarizacije ipak je narod hrvatski u Međimurju uščuvao svoj jezik i živu želju za oslobođenje ispod tuđinskog jarma. … No nadošao je čas oslobođenja … i danas Hrvati iz cijelog Međimurja , sakupljeni na javnoj općoj skupštini u glavnom mjestu Čakovcu, održanoj 9. januara 1919.  pred cijelim svijetom otvoreno, odlučno, jednodušno i samosvijesno izjavljuju:

1.  Za uvijek se otcijepljujemo od mađarske države , kojoj smo i dosada pripadali samo pod utjecajem sile i protiv svoje volje.
2.  Sjedinjujemo se s jedinstvenom državom Srba,Hrvata i Slovenaca pod moćnim žezlom prvog jugoslovenskog kralja slavnog Petra I. Karađorđevića i izjavljujemo da nas više nikada nikakva sila od naše nove države razdružiti ne će, pak, bude li potrebno, vlastitom ćemo krvlju zasvjedočiti ovu svoju odluku.“

(Budući da sam u ovdašnjem samostanu našao tekst rezolucije pisan rukom o. Kapistrana Gecija – to je jedini meni poznat takav zapis iz onoga vremena – ne bi me čudilo kad bi se dokazalo da je taj, za čitavu tu stvar prezaslužan fratar i njezin autor.)

Tako i toliko rezolucija naroda koju treba staviti u kontekst onih, tadašnjih okolnosti i mjeriti mjerilom onoga vremena, pa će biti jasno zašto je završila poklicima „našem jugoslavenskom kraljevstvu“, srpskom kralju Petru I. Karađorđeviću i „našem osloboditelju regentu Aleksandru“. No to ni najmanje ne mijenja, a kamoli da osporava bit i smisao svega, a to je: skupština i rezolucija bile su snažna potvrda čitavog međimurskog naroda da ono što je hrvatska vojska učinila prije dva tjedna prihvaća te smatra i svojom akcijom, a nikako stranom agresijom i okupacijom. Po tome i po posljedicama toga skupština se smije smatrati događajem XX. stoljeća.
Razumije se, skupština je izazvala osudu a rezolucija otpor onih kojima one nisu išle u prilog. Ne upuštajući se ovdje podrobnije u pojedinosti pokušaja da se značenje skupštine i smisao rezolucije obezvrijede i ponište, dovoljno je podsjetiti na riječi Károlya Zrínyija kojima je čakovečki „a magyar király állami tanitó képző intézet“ predao ravnatelju „kraljevske muške učiteljske škole“ dr. Sigismundu Čajkovcu, zatim krilaticu „Nem, nem soha!“ koja se uz druge kao molitva godinama svakodnevno ponavljala, a napokon i vrijeme od 16. travnja 1941. do 6. travnja 1945.

S druge pak strane svakako, i teoretski i praktično, bilo bi pretjerano reći, kako se često čini, da je daljnja sudbina Međimurja bila riješena samim donošenjem rezolucije. Njom je narod rekao svoje, ali tko mari za ono što narod kaže?! Često to najmanje čine oni koji se najviše zaklinju u narod i njegovu volju, a na licu im se čita ono antičko: „Odi profanum vulgus et arceo! – Mrzim i prezirem prostačku svjetinu!“ Već i sam onaj visoko titulirani „osloboditelj“ – a nije isključeno da mu se ipak smije pripisati neki djelić toga naziva ali ne zbog narodskih želja nego zbog vlastitih planova – dakle već je i on, taj i takav vladar, udesio najprije da „pripajanje Međimurja materi zemlji Hrvatskoj“ dobije oblik samostalne upravne jedinice pod tzv. „ građanskim povjereništvom“, ustanovom i službom dotad nepoznatima u hrvatskom upravnom sustavu, a potom da bude uključeno ne u Zagrebačku ili (nepostojeću!!) Varaždinsku nego u Mariborsku oblast. Slično je bilo i u sudskoj nadležnosti: prema njoj se Međimurcima i dalje sudilo po mađarskim zakonima, a u drugom i trećem stupnju ni bliže ni dalje nego čak u Somboru i Novom Sadu (!!), ostala pak im je i (mađarskim zakonima propisana!) obveza građanskoga braka, za koju ostali Hrvati dotad nisu ni znali i još je tri desetljeća nisu imali!

Priznati ipak treba da su skupština i njena rezolucija imale svoju ne malu težinu, tj. veliku važnost i značenje na Mirovnoj konferenciji u Parizu, koja je završila tzv. Trianonskim ugovorom o miru između sila Antante i Mađarske. Njime je bila utvrđena, potvrđena i potom međunarodno priznata ona granična crta na Muri i sjeverno od nje koja još i danas postoji i – koliko je javnosti poznato – nitko ju ne spominje kao problem.
Stoga se smije reći, a time i zaključiti ovo izlaganje, da je narodna skupština održana u Čakovcu 9. siječnja 1919. – usput rečeno: sigurno najmasovnija koja se ikada dogodila u ovome kraju – bitno pridonijela najvećoj prekretnici u povijesti Međimurja i udarila temelj, odredila smjer daljnjega, sada već zamalo puno stoljeće dugoga postojanja i trajanja ovoga kraja u granicama Hrvatske kojoj prirodno pripada. Teško je, a i potpuno nepotrebno nagađati što bi bilo da nije bilo te skupštine ili da je njezin zaključak, njezina rezolucija na bilo koji način bila odbijena, oborena, neostvarena. Umjesto toga hrvatski narod – kako ovaj ovdje u Međimurju tako i onaj tamo izvan njega – mora se s velikim i opravdanim ponosom sjećati toga što se tada uistinu dogodilo i sa zahvalnošću se pokloniti onima koji su pred devedeset i dvije godine hrabro stali ispred crkve u Čakovcu i odlučno rekli gdje im je kao narodu mjesto.
Vjerujem da nas je upravo to i okupilo danas ovdje. Hvala vam!

Dopustite mi još jednu napomen:

Prvo: trg na kojemu se to dogodilo već je odavno promijenio svoj ondašnji izgled; osim franjevačkoga samostana i crkve sve je na njemu izmijenjeno u ime ne znam čega, a koliko znam, i nove se promjene pripremaju. Svega dakle ima, samo nema ničega što bi bilo kako i bilo čime podsjećalo na međimurski događaj stoljeća, na 9. siječnja 1919. – Ovo je samo tvrdnja, konstatacija, za one koji to ne znaju...(Vladimir Kapun)

ARHIVA
REKLAME
ZADNJE DODANE VIJESTI
PRETRAŽIVAČ
vaši komentari
BECIKLIN
Zadol Grupa d.o.o.
Bukal Elektronika